Home Vijesti Izbori u Srbiji i žene – sve kandidatkinje za predsjednika Srbije

Izbori u Srbiji i žene – sve kandidatkinje za predsjednika Srbije

0

Ime Ljiljane Ćuić zapisano je u istoriji srpske politike i predsjedničkih izbora.

Instruktorka vožnje i pjesnikinja, porijeklom iz Priboja, 9. decembra 1990. godine mogla je na listiću da zaokruži broj ispred sopstvenog imena, ali nije – jer nije znala gdje joj je biračko mjesto.
“Mislila sam – jedan glas manje-više, dobiću ga od drugih”, kaže više od tri decenije kasnije pedagoškinja Ćuić za BBC na srpskom.
Ona je na predsjedničkim izborima 1990. osvojila 3.425 glasova.
Iako se prije, a ni poslije tog decembra nije bavila politikom, u istoriji politike u Srbiji, ostaće upamćena kao prva kandidatkinja za predsjednicu Savezne Republike Jugoslavije.
“Tada sam bila zanesena i činilo mi se da, iako mi je (Slobodan) Milošević bio konkurent, možda mogu da dobijem izbore”, objašnjava danas ova 66-godišnjakinja za BBC na srpskom.
Kandidovanje žena za predsjedničku poziciju u Srbiji nije naročito popularno, ako pogledamo glasačke listiće iz prethodne tri decenije.
Uz ovogodišnje tri kandidatkinje – Milicu Đurđević Stamenkovski, Biljanu Stojković i Branku Stamenković, ukupan broj žena za koje se glasalo u Saveznoj Republici Jugoslaviji i njenim nasljednicama i dalje je manji od deset.
Do ovih izbora, među kandidatima je bilo ukupno šest žena i nijedna od njih do sada nije pobijedila na izborima.
Srbija je, ipak, jednom imala šeficu države.
Bila je to Nataša Mićić, koja je obavljala funkciju vršiteljke dužnosti Predsjednika Republike od 2002. do 2004. godine.
Ko su bile kandidatkinje na predsjedničkim izborima u Srbiji?
Ljiljana Ćuić, kandidatkinja grupe građana, izbori 1990. godine
Među 32 kandidata na izborima, na kojima je najveći broj glasova dobio Slobodan Milošević, našlo se i ime Ljiljane Ćuić.
Za kandidatkinju grupe građana glasalo je tada oko 0,07 odsto izašlih na izbore.
“Ja sam govorila da bih se trudila, ako postanem predsednica, da Srbija ostane u granicama Jugoslavije”, priča Ćuić za BBC na srpskom.
Kaže da sebe smatra pjesnikinjom i u sve ulazi sa jakim, iskrenim, potpunim pjesničkim nadahnućem.
“Kada sam se kandidovala za predsednicu, bile su to razne moje privatne životne okolnosti, ali i velika želja da se narodu predstavim kao Srpkinja. Ja imam stih u kome kažem ‘Srbi su svetlo sveta’ i mislim da sa Srbima ne može ništa da se poredi”, priča Ćuić koja se bavi pisanjem rodoljubive poezije.
Za predsjedničke izbore kandidovala ju je grupa građana, nije imala predsjedničku kampanju, išla je “grlom u jagode na televiziju, radio, bez ikakve pripreme”.
“Nisam bila upućena u medijski svet i smatrala sam da ako sam kandidatkinja za predsednicu, novinar može da me pita šta god želi, a ja treba da odgovaram na ta pitanja. Međutim, kada sam išla po medijima, videla sam da su drugi kandidati imali vežbe sa novinarima pred nastup. Ja to nisam želela da se ne bih prepala i to je prošlo prilično dobro”, objašnjava Ćuić, koja je diplomirala pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Ipak, pedagogijom se nikada nije bavila.
“Bila sam instruktorka vožnje, i to je nekakva pedagogija – učila sam ljude da voze”, kaže Ćuić uz osmijeh.
Iako je “bila zanesena i mislila da može da pobedi Miloševića”, na izborima je među 32 kandidata zauzela 23. mjesto.
Slobodan Milošević dobio je tada 65,34 odsto glasova, gotovo trostruko više od drugoplasiranog Vuka Draškovića u prvom i jedinom kruga predsjedničkih izbora.
Ljiljana Ćuić se poslije izbora održanih 9. decembra 1990. povukla iz politike.
Nastavila je rad u auto-školi sve do privatizacije početkom dvijehiljaditih godina. Sa evidencije Nacionalne službe za zapošljavanje, prije nekoliko godina otišla je u penziju.
Rođena je u Priboju 2. avgusta 1956. godine, gdje je završila gimnaziju. Kasnije se preselila u Beograd gdje i danas živi.
Ljiljana Aranđelović, kandidatkinja Jedinstvene Srbije, izbori 2004. godine
Više od čitave decenije prošlo je dok su se među kandidatima za predsjednika Srbije ponovo pojavila ženska imena.
Tog 13. juna 2004. birači u Srbiji pred sobom su imali listić sa 15 imena, a među njima i dvije žene – Jelisaveta Karađorđević i Ljiljana Aranđelović.
Kandidatkinja Jedinstvene Srbije Ljiljana Aranđelović, na izborima na kojima je najviše glasova osvojio Boris Tadić, dobila je podršku 11.796 glasača. Uz podršku oko 0,38 odsto od ukupnog broja ljudi izašlih na birališta u prvom krugu predsjedničkih izbora, Aranđelović je zauzela 11. mjesto.
Učešće na izborima 2004. bio je prvi politički angažman novinarke iz Paraćina.
“Bio je veliki izazov da probam nešto novo. Bila sam novinarka i htela sam da vidim kako izgleda biti sa druge strane, kako je biti akter”, kaže za BBC na srpskom Aranđelović 18 godina kasnije.
Kandidovala ju je tada tek osnovana stranka Jedinstvena Srbija.
“Bila je to odluka stranke i čist marketinški potez da se skrene pažnja na stranku, nikako na mene. Pronašli su me kao adekvatnu kandidatkinju i bila je to ponuda koju nisam mogla da odbijem”, priča Aranđelović.
Ni u jednom trenutku tokom kampanje nije mislila da će pobijediti, niti da ima bilo kakve šanse na izborima, dodaje.
U stranci je ostala kratko poslije izbora, “čisto formalno, bez ikakve funkcije”, a kandidatura nije imala nikakav uticaj na njenu karijeru.
“Niti sam šta dobila, niti sam izgubila kandidaturom. Nikakve posledice to nije imalo na moj život ni na karijeru, nisam bila zainteresovana za to. Kada ste u provinciji, ne možete bogznašta da uradite”, kaže Aranđelović.
Pred same izbore 2004. godine govorila je da se “kandiduje zato što su Srbiji potrebni dobri, novi ljudi”.
“I zato što sam takva osoba, a i žena, mislim da ću dobro proći na izborima. Svi birači koji ne znaju za koga će glasati, svoj glas treba da daju meni”, izjavila je pred izbore 2004. Aranđelović.
Na pitanje šta bi bio njen prvi potez ukoliko bude izabrana, rekla je tada da bi to bilo “raspisivanje referenduma na kojem bi konačno građanima Srbije bilo postavljeno pitanje da li i dalje žele da budu u istoj državi sa Crnom Gorom”.
“Prvi razlog je da ih preduhitrimo u tome, a i zaista mislim da smo Crnu Goru dosta finansirali, tome jednom treba stati na kraj”, izjavila je 2004. Aranđelović za Glas javnosti.
Danas kaže da je politika “elitno zanimanje” u kome uloge imaju “veliki igrači”.
“Moje mišljenje je da je politika elitno muško zanimanje, a da žene služe kao dekoracija, da se popuni broj. Iako postoji zakonska obaveza za ravnopravnošću, nema suštinske ravnopravnosti”, priča Aranđelović.
Kaže i da ženama kandidatkinjama nije teže u odnosu na muške protivnike – “ako iza vas stoji velika stranka i ako je sve organizovano, nema razlike”.
Ljiljana Aranđelović je rođena 16. februara 1963. u Paraćinu i diplomirala je međunarodnu politiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Bila je direktorka i urednica dvonedjeljnika 14 dana u Paraćinu, urednica Radio Paraćina, dopisnica Borbe, Blica, Večernjih novosti, Balkana i nedjeljnika Svedok. Bila je i direktorka Radio-televizije Ćuprija do 2013. godine.
“Posle toga sam iz nekih privatnih razloga pravila pauzu u novinarstvu, ali mu se sada vraćam. Napravila sam portal, upisala ga u registar medija i sada polako krećem da radim”, zaključuje druga kandidatkinja u istoriji predsjedničkih izbora u Srbiji.
Princeza Jelisaveta Karađorđević, Grupa građana Inicijativa za lepšu Srbiju”, izbori 2004. godine
Sa 62.727 osvojenih glasova, kćerka jugoslovenskog kneza Pavla i grčke i danske kneginje Olge, zauzela je šesto mjesto na predsjedničkim izborima 2004.
Kako piše u zvaničnoj biografiji, uprkos prigovorima rođaka, princa Aleksandra, kneginja Jelisaveta je odlučila da se kandiduje za predsjednicu Srbije na predsjedničkim izborima 2004. godine.
“U slučaju pobede, moj prioritet neće biti da ponovo uspostavim monarhiju, već da uspostavim pravu državu”, izjavila je Karađorđević pred izbore 2004.
Poslije izbora, bila je zadovoljna ostvarenim rezultatom i, kako navodi u biografiji, “iako je u izbornu trku ušla samo dve nedelje pred izbore, osvojila je 2,1 odsto ukupnog broja glasova, čime je dospela na 6. mesto, ispred mnogih afirmisanih partijskih vođa”.
U prvom krugu izbora, više glasova od nje dobili su Tomislav Nikolić i Boris Tadić, koji je kasnije izabran za predsjednika u drugom krugu izbora.
Više glasova od Jelisavete Karađorđević u prvom krugu glasanja osvojili su i biznismen Bogoljub Karić, Dragan Maršićanin iz Demokratske stranke Srbije i Ivica Dačić ispred Socijalističke partije Srbije, dok su se iza princeze našli Milovan Drecun, Vladan Batić, Borislav Pelević.
Princeza Jelisaveta je rođena 7. aprila 1936, školovala se u Južnoj Africi, Velikoj Britaniji i Švajcarskoj. U Parizu je diplomirala istoriju umjetnosti. Državljanka je Ujedinjenog Kraljevstva i Srbije, dok se državljanstva Sjedinjenih Američkih Država odrekla 2012. godine. Od 2002. godine, princeza Jelisaveta živi u Beogradu.
Autorka je nekoliko bajki za djecu.
Milanka Karić, Pokret snaga Srbije – Bogoljub Karić, izbori 2008. godine
Četiri godine poslije Bogoljuba Karića, na listiću na predsjedničkim izborima našla se njegova supruga Milanka.
Dok je Bogoljub bio u egzilu zbog optužnice za zloupotrebu službenog položaja i postupka koji se vodio u Srbiji, pod sloganom “Porodica je snaga Srbije”, Milanka je pokušala da postane predsjednica države.
“Verujem da ću ući u drugi krug, pa ću tražiti podršku Demokratske stranke jer smo im mi, na prošlim predsedničkim izborima, dali veliku podršku. Zahvaljujući toj podršci, oni su dobili položaj predsednika”, izjavila je Milanka Karić 15. januara 2008. za Danas.
Među devetoro kandidata u prvom krugu izbora 20. januara 2008. godine osvojila je 40.332, odnosno nešto manje od jednog procenta od ukupnog broja glasova i time zauzela sedmo mjesto.
“Smatram da sam ja već pobedila jer sam učestvovala kao jedina žena”, izjavila je Karić za RTS pošto je glasala.
Političku karijeru započela je 2004, osnivanjem Pokreta Snaga Srbije-BK, gdje je bila potpredsjednica.
Poslije parlamentarnih izbora 2012. godine, izabrana je za narodnu poslanicu, a mandat je osvojila i u narednom sazivu.
Od 2015. počasna je konzulka Kazahstana u Srbiji.
Rođena 1957. godine u Peći, na Kosovu i Metohiji.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Nišu.
Najveći dio radnog staža je provela na mjestu predsjednice Karić fondacije.
Jadranka Šešelj, Srpska radikalna stranka, izbori 2012. godine
Dok je protiv Vojislava Šešelja vođen postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, u holandskom gradu Hagu, njegova supruga je u Srbiji vodila političke borbe.
Bila je jedna od dvije kandidatkinje na predsjedničkim izborima 2012.
Osvojila je 147.793 (3,78 odsto) glasa i zauzela sedmo mjesto među 12 kandidata za šefa države u prvom krugu izbora održanih 6. maja.
Pobjedu u drugom krugu izbora, dvije nedjelje kasnije, odnio je Tomislav Nikolić, tada kandidat Srpske napredne stranke.
Iako je 23. marta 2012. izjavila da nije nikada bila uključena u izbornu kampanju i da nema šta da priča o tome, nedugo zatim, 6. aprila, kolegijum Srpske radikalne stranke je zamijenio predsjedničkog kandidata Aleksandra Martinovića, na njegov predlog i postavio Jadranku za kandidatkinju stranke na izborima.
Martinović je u međuvremenu napustio SRS i postao član Srpske napredne stranke.
Neposredno pred izbore, istakla je za Tanjug da smatra “obavezom i prema suprugu i prema članovima Srpske radikalne stranke, koji su, prošli kroz najteže progone i pritiske, i takozvanih naprednjaka i vlasti, da stane u odbranu svega za šta se Vojislav Šešelj borio i zbog čega nevino strada već godinama u haškom zatvoru”.
“Meni je SRS kuća, moja porodica, sve što je moj suprug stvorio. Kandidujem se sa jedinom željom da je sačuvam od onih koji su izdali Voju i stranku i koji bi tako isto izdali i Srbiju”, rekla je Jadranka Šešelj i dodala da je suprug u tome u potpunosti podržava, prenijela je tada Radio-televizija Srbije.
Navela je i da se kandiduje jer je to bila želja njene stranke i Vojislava Šešelja.
“Ja nisam političar, ja sam žena kojoj je SRS bila sudbina 22 godine i za koju želim da se borim”, rekla je tada Šešelj.
Rođena je 13. aprila 1960. u Podujevu na Kosovu i Metohiji.
Do polaska u školu je živela u Prištini, a zatim osnovnu školu upisala u Boleču.
Po završetku Šeste beogradske gimnazije, stekla je diplomu Više pedagoške škole.
Sa Vojislavom ima trojicu sinova.
Danica Grujičić, Socijaldemokratski savez, izbori 2012. godine
Dok nas ovih dana posmatra sa mnogobrojnih predizbornih bilborda kao nositeljka liste za parlamentarne izbore Srpske napredne stranke, u maju 2012. neurohirurškinja Danica Grujičić bila je kandidatkinja Socijaldemokratskog saveza za šeficu države.
“Srbiji je na čelu potrebniji hirurg nego psiholog. Srbija je teško oboleli bolesnik kojem je potrebna intenzivna terapija. Socijaldemokratski savez i ja kao kandidat za predsjednika znamo kakvu terapiju da primjenimo i kakva je terapija efikasna”, rekla je Danica Grujičić novinarima poslije predaje kandidature.
Osvojila je 30.602 glasa u prvom krugu izbora i bila je posljednja od 12 tadašnjih kandidata.
Trenutno je vršiteljka dužnosti direktora Instituta za onkologiju i radiologiju Srbije u Beogradu.
Na tu funkciju postavljena je 2019. godine.
Rođena 1959. godine u Užicu.
Kako navodi u zvaničnoj biografiji, srednju školu završila je u Moskvi, a potom je na Drugom moskovskom medicinskom institutu “N.I. Pirogov” upisala Medicinski fakultet, navodi Istinomer.
Školovanje je nastavila na Medicinskom fakultetu u Beogradu, na kome je diplomirala, magistrirala 1987, a doktorsku disertaciju odbranila je 1996. godine.
Članica je Udruženja neurohirurga Srbije, Srpskog ljekarskog društva i Evropske asocijacije neurohirurških društava.
Od 2004. do 2011. bila je članica Demokratske stranke, koju je, kako je izjavila za Danas aprila 2012, “napustila zbog razočaranja politikom rukovodstva stranke”, navodi Istinomer.
U septembru 2011. postala je potpredsjednica Socijaldemokratskog saveza.
Na osnivačkoj skupštini stranke 25. septembra 2011. godine, za predsednika partije izabran Nebojša Leković, bivši funkcioner Nove demokratije Dušana Mihajlovića.
Na osnivačkoj skupštini, Leković je naveo da je SDS nastavljač tradicije prve socijaldemokratske partije u Srbiji, koju su, kako je rekao, “avgusta 1903. godine osnovali Dimitrije Tucović, Svetozar Marković, Sima Marković i Triša Kaclerović”.
Članovi Glavnog odbora bili su voditelj Ognjen Amidžić, prvi šef BIA Andreja Savić, inspektor Josip Bogić i Milun Babić, nekadašnji ministar bez portfelja u vladi Mirka Marjanovića.
Stranka je prestala da postoji 23. decembra 2018. godine, kada se ujedinila sa Pokretom Centra u Stranku moderne Srbije.
Nataša Mićić, jedina žena na mjestu predsjednika Republike Srbije
Pošto je Milanu Milutinoviću istekao predsjednički mandat, a izbori za nasljednika dvaput nisu uspjeli zbog nedovoljne izlaznosti, na mjesto vršiteljke dužnosti Predsjednika Republike 29. decembra 2002. postavljena je Nataša Mićić.
Na toj funkciji bila je do 4. februara 2004.
“Ja sam se kandidovala kao narodna poslanica i na taj način postala predsednica Skupštine i kasnije predsednica republike. Nisam imala ambicije za to”, kaže Nataša Mićić za BBC na srpskom.
Dodaje i da je ženama teže da obavljaju tu funkciju, ali i da se bave politikom generalno.
“Zbog mizoginije i patrijarhalne sredine u kojoj živimo, i dalje je teže da žene naprave taj izbor, a i kada ga naprave, teže im je nego muškarcima”, priča Mićić.
Bila je i predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije u periodu 2001-2004.
Objašnjava i da su dok je bila na mjestu predsjednice Skupštine i predsjednice Republike, neke njene odluke osporavane i zato što je žena.
“Veći je izazov za žene da se bave politikom i drago mi je da se sve više žena uključuje i da sada imamo i kandidatkinje na izborima. To je pomak, u svakom slučaju. Ja sam se uvek zalagala da bude više žena, koristila rodno senzitivni jezik i zbog toga prošla kao bosa po trnju”, kaže Mićić za BBC.
Nataša Mićić proglasila je vanredno stanje u Srbiji u sali za konferencije za štampu Vlade Srbije
Posle ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, kao predsednica Republike proglasila je vanredno stanje i pokrenula policijsku akciju Sablja u kojoj je uhapšeno više od 11.000 lica za koja se sumnjalo da imaju bilo kakve veze sa ubistvom premijera.
To joj je, kaže danas, najteži period u životu
„Bila sam svesna da smo apsolutno zaustavljeni u daljoj demokratizaciji i modernizaciji”, kaže Mićić za BBC na srpskom.
Rođena je 8. novembra 1965. godine u Užicu.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Od 1992. do 1998. je radila kao sekretarka Opštinskog suda u Užicu, a od 1998. bavila se advokaturom, piše u njenoj biografiji.
Adblock test (Why?)