Home Kolumne Ne možemo svi otići

Ne možemo svi otići

0

Ustajem rano ujutru kao i mnoštvo mojih sugrađana, odlazim na posao i u prodavnici u kojoj radim provodim između osam do deset sati, onda se vratim u svoj iznajmljeni stan, skuvam ručak i obično nakon toga zaspim što je posledica hroničnog umora.

Šta ja znam o trenutnoj situaciji u BiH? Ništa. U mom okruženju, par ljudi se borilo sa rakom ili se još bori, slušam priče o komplikovanim operacijama, hemoterapiji, ne mogu da ne saosjećam, to su ljudi s kojima provodim svaki dan i mnogo me više zanima to, nego li šta je neki političar izjavio. Jer ni njihove izjave, a ni moje slaganje ili neslaganje s njima neće popraviti stvari u zdravstvu.

Prije neki dan poznanica me zamolila da napišem jedan tekst. O trenutnoj situaciji u BiH. I ja sam pristao bez puno razmišljanja. Napravio sam podsjetnik i grubi nacrt, nekoliko skica koje sam ostavio u laptopu. I onda su dani, kao što to uvijek biva, prolazili onako kako mi i ne znamo da prolaze – osvrneš se oko sebe i sedmica je već minula. „Ja izmjerih svoj život kafenim kašičicama“ – kako je nekad zapisao veličanstveni Eliot. Shvatio sam da mi je ovaj tekst postao strašno opterećenje, pisao sam ga usred pisanja svog drugog romana i desilo se ono što se obično desi kad dođe do pregrijavanja sistema – sasvim sam blokirao. Tješio sam sebe da je to trenutno, da se radi o kratkoj fazi, ali sam shvatio da su prošle dvije sedmice i da mi jedan ovakav tekst ne da mira, jer naprosto ne mogu da pišem ništa drugo dok njega ne završim.

Moj život je prilična rutina u kojoj nema puno vremena za pisanje. Ustajem rano ujutru kao i mnoštvo mojih sugrađana, odlazim na posao i u prodavnici u kojoj radim provodim između osam do deset sati, onda se vratim u svoj iznajmljeni stan, skuvam ručak i obično nakon toga zaspim što je posledica konstantnog, hroničnog umora. Ne želim to, no „duh je srčan, ali tijelo je slabo“ što zapisa apostol Pavle. Onda se obično desi da se probudim u neko doba oko ponoći, vrijeme za pjesnike i ludake, a ja bih rekao i za skitnice, pekare, noćne čuvare, dostavljače, sve one koji čine neprimjetne sitnice u vašim životima stvarnim, a vi ni ne znate da ti ljudi postoje. To je vrijeme velikih tišina, i tada, ako me kosti baš previše ne bole, ako se dovoljno jako natjeram da zanemarim svaku slabost, uključim laptop i televizor i pišem ili buljim u šarene slike na ekranu – dok ne zaspim ponovo, negdje pred zoru, znajući da ću teškom mukom da se probudim. I tako iznova i iznova. Radujem se nedjeljama kada sam slobodan i sve stvari ostavljam za taj jedan dan. I kad dođe nedjelja, tek tada nemam snage ni za šta, pa obično preležim cijeli dan u krevetu, slušam muziku, čitam, buljim u ekran. Te sitne radosti koje život čine – pa, životom. I ne, uopšte se ne žalim, iznosim samo realnu sliku stvari, tako izgledaju moji dani, ja sam na to navikao, negdje u sebi znam da mi to odgovara, jer da mi ne odgovara – promjenio bih to, trebalo je dugo vremena da postignem mir sa sobom i da mogu osjećati zahvalnost za svaku od tih sitnica u svom kratkom postojanju na ovoj zemlji. I moram priznati da je to bilo najteže; stvari me više ne pogađaju kao nekada, emocije se uzburkaju kao more, ali sam svjestan njihove varljivosti i sad sam u stanju kao nikad prije da znam kako će se smiriti svaka bura i samim tim se sve mnogo brže smiruje. Ne znam da li će to potrajati, kao što uostalom niko od nas ne zna šta mu sutra donosi, ali sad je tako.

Šta ja znam o trenutnoj situaciji u BiH? Ništa. U mom okruženju, par ljudi se borilo sa rakom ili se još bori, slušam priče o komplikovanim operacijama, hemoterapiji, ne mogu da ne saosjećam, to su ljudi s kojima provodim svaki dan i mnogo me više zanima to, nego li šta je neki političar izjavio. Jer ni njihove izjave, a ni moje slaganje ili neslaganje s njima neće popraviti stvari u zdravstvu. Neće popraviti standard, ništa od toga od čega nam zavisi život. Moj prijatelj mi stalno priča o tome kako plaća velike poreze, otplaćuje kredit, ne žali se, bori se da opstane u okruženju koje gleda samo da otme, ali ima određenu, veliku dozu slobode i svjestan je toga, skroman je i zahvalan. Naravno da nije pravedno – niko od nas ne traži da mu isto ovo društvo nešto dadne, već samo da mu ne oduzima, ali o sistemima pravde sasvim drugačije razmišljamo mi koji je osjećamo i oni koji je kroje. Oni, koji su za mene od proljeća 92 – e sasvim bezlični, stalno nas uvjeravaju da smo nešto dužni društvu u kome živimo, naplaćuju nam život koji nam nisu ni dali. Zato i jesu bezlični, njihova imena i njihove titule meni apsolutno ništa ne znače, taman toliko koliko ni ja njima ne značim ama baš ništa. Zato se ne zavaravam sa tim da je moje mišljenje bilo kome važno, pogotovo u eri društvenih mreža kad svako može bez puno muke da javno trtlja sve što mu padne na pamet. Neki to zovu sloboda govora, demokratija, ljudsko pravo, ne znam više ni ja, ako bilo šta ne razumijem – onda sigurno ne razumijem političku korektnost – ja sam naučen da je iznošenje mišljenja prije svega stvar opšte kulture i obrazovanja koje stekneš u porodici, jedna osnovna doza pristojnosti, gospodstva i da svako mišljenje treba da bude potkrepljeno znanjem i iskustvom. Izgleda da sam previše mator i previše iz nekog drugog sistema vrijednosti koje, baš poput mog zanemarivog mišljenja, više ne znače ništa. Ja sam pripovjedač, naprosto, ja samo mogu da ispričam priču, nebitno da li je izmišljenja ili istinita. Ono što znam je da je cijeli moj nekadašnji razred ili barem njegova ogromna većina, raštrkan od Hrvatske do krajnjeg sjevera ove naše planete: od Antarktika, Islanda do Australije. Ostalo je nas par isto tako razbacanih po gradovima koji nisu naši rodni gradovi da ponekad kad se skupimo govorimo o tome kako treba otići odavde, dok još imamo trunku dostojanstva i trunku ljudskosti da je sačuvamo. A onda, obično, kad se sve previše zahukta, shvatimo da smo i dalje tu, godinama tako, i neko, slabašnim glasom punim proste ljudske ravnodušnosti, kaže: „Ne možemo svi otići.“ Nemamo dovoljno para, nemamo dovoljno veza, nismo dovoljno školovani, a škola košta, nemamo dovoljno hrabrosti da po stoti, hiljaditi put, počinjemo iz početka, nismo otplatili kredite, nemamo volje, nemamo snage, nemamo načina. Ne znam nijednog čovjeka s kojim sam pričao da barem jednom u priči nije pomenuo odlazak odavde. U bilo kom kontekstu: ili je već bio tamo – „vani“ – pa priča o svom iskustvu, ili namjerava da ode ili je na kratkom odmoru pa priča o tome kako je tamo ili ima nekog ko je „tamo“, bukvalno, ne postoji nijedna jedina osoba s kojom sam samo u zadnjih mjesec dana razgovarao da to nije pomenula u nekom kontekstu. O tome toliko. I ukoliko ja, koji nisam nikakvo mjerilo, poznajem toliko ljudi koji odlazak nameću kao jednu od glavnih tema razgovora, stvar je vjerovatno mnogo ozbiljnija. Neki su imali sreće, neki nisu, iskustva su različita, koliko je ljudi toliko je i priča, ako ništa drugo barem to pripovjedači znaju.

BiH je jedno veliko zapušteno groblje. Već tri decenije oni koji su preživjeli pokušavaju da zaborave rat, dok hodaju po kostima onih koje je ta nepogoda zauvijek odnijela sa lica zemlje. Već tri decenije, oni koji su taj rat i započeli iz nekih svojih razloga – u njihovim glavama, vjerovatno ispravnih – ne daju nam da ga zaboravimo. A u međuvremenu, to groblje ostaje sve zapuštenije i sve veća je tišina nad njim. Na kraju, ostaće samo groktanje svinja i grakanje vrana, dok se ne probudimo jednom i shvatimo da smo sasvim potonuli. A u tom će i život proći. Sumnjam da će nam pred tim završnim činom bilo šta od ovog išta značiti.

Izvor: Impuls